NA PRSIMA JE IMAO ISTETOVIRANO MUŠKO IME, A POSLIJE DVIJE GODINE VEZE SAZNALA SAM KOME PRIPADA
Kada sam ga upoznala, djelovao mi je kao muškarac kakvog sam oduvijek željela. Bio je pažljiv, smiren, vrijedan i nikada nisam morala da se pitam šta osjeća prema meni.
Poslije nekoliko sedmica počeli smo ozbiljnu vezu, a kada smo prvi put bili intimni primijetila sam nešto neobično.
Na prsima, tik iznad srca, imao je istetovirano muško ime.
Nisam željela odmah da donosim zaključke, ali priznajem da me je kopkalo.
Pitala sam ga ko je taj čovjek.
„Dobar prijatelj“, kratko je odgovorio.
Vidjela sam po njegovom licu da mu razgovor nije prijatan. Pretpostavila sam da je možda riječ o prijatelju koji je preminuo ili nekome ko mu je u prošlosti mnogo značio.
Nisam više pitala.
Prošle su dvije godine.
Za to vrijeme nisam imala gotovo nijedan razlog da sumnjam u njega. Tretirao me je kao malo vode na dlanu. Kada bih bila bolesna, donosio mi je lijekove. Kada sam imala probleme na poslu, satima bi me slušao.
Prije nekoliko mjeseci me je zaprosio.
Rekla sam „da“ bez razmišljanja.
Počeli smo da planiramo vjenčanje i bila sam uvjerena da poznajem čovjeka sa kojim ću provesti ostatak života.
A onda se dogodila jedna obična subota.
Šetala sam sa drugaricom kroz gradski park. Razgovarale smo o vjenčanju kada sam nekoliko desetina metara dalje ugledala poznatu jaknu.
Bio je to on.
Prvo sam htjela da ga pozovem, ali sam primijetila da na klupi sjedi sa nekim muškarcem.
Zastala sam.
Muškarac pored njega bio je otprilike njegovih godina. Razgovarali su, a moj vjerenik je djelovao potpuno slomljeno.
Onda je taj čovjek spustio ruku na njegovo rame.
Moj vjerenik ga je zagrlio.
U glavi mi se odmah pojavila ona tetovaža.
Rekla sam drugarici da moram da odem do njih.
Kada me je ugledao, problijedio je.
„Šta ti radiš ovdje?“, pitao je.
Nisam ni odgovorila.
Pogledala sam nepoznatog muškarca i izgovorila ime koje je moj vjerenik imao istetovirano na prsima.
Čovjek je podigao pogled.
„Da“, odgovorio je. „Ja sam.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
Pogledala sam vjerenika i zahtijevala objašnjenje.
Tada mi je konačno ispričao priču koju je dvije godine skrivao.
Njih dvojica odrasli su zajedno. Bili su najbolji prijatelji još od osnovne škole. Kada su imali dvadesetak godina, taj prijatelj mu je doslovno spasio život poslije teške nesreće.
Moj vjerenik je tada mjesecima bio u bolnici.
Njegov prijatelj bio je uz njega svakog dana.
Kasnije je taj čovjek otišao u inostranstvo i godinama su se rijetko viđali. Tetovažu je napravio nakon nesreće kao podsjetnik na osobu kojoj duguje život.
Ali zašto mi to nikada nije rekao?
Tu je došao dio koji me potpuno slomio.
Njegov prijatelj se prije nekoliko mjeseci teško razbolio.
Vratio se kući zbog liječenja, a moj vjerenik ga je tajno posjećivao jer nije želio da mi pred samo vjenčanje govori o nečemu što ga je psihički uništavalo.
„Nisam znao kako da ti objasnim zašto mi je njegovo ime iznad srca, a da ponovo ne prolazim kroz sve ono što se tada dogodilo“, rekao mi je.
Njegov prijatelj se tada nasmijao i rekao:
„Ovaj idiot cijelog života pokušava da glumi da je jači nego što jeste.“
Počela sam da plačem.
Ne zato što sam otkrila neku izdaju, već zato što sam dvije godine u svojoj glavi pravila misteriju od nečega što je zapravo bila priča o prijateljstvu i zahvalnosti.
Sjela sam pored njih.
Tog čovjeka sam tog dana prvi put upoznala, a nekoliko mjeseci kasnije bio je počasni gost na našem vjenčanju.
Danas, kada pogledam tetovažu na grudima svog muža, više se ne pitam zašto je baš iznad srca.
Sada znam da je upravo tamo gdje treba da bude.