… njegova žena je doslovno pobjesnila. Pogledala ga je sa takvim prezirem da se u sekundi osjetila tenzija za cijelim stolom, a onda se okrenula ka meni. Njen pogled više nije bio samo iznenađen – bio je pun bijesa, sramote i onog nakupljenog nezadovoljstva koje se godinama skuplja u čovjeku.
„Vrati te pare odmah!“, sasula mi je u lice, tiho ali sa toliko snage da su se ljudi za susjednim stolovima okrenuli. „On ne zna šta radi, propalica jedna pijana! Razbacuje se novcem, a dijete nam nema za osnovne stvari!“
Čovjek je na to samo zamahnuo rukom, zamuckujući i pokušavajući da se nasmije: „Daj, ženo… ma pusti momka, vidiš kako radi… pošteno radi…“ Pokušao je da me zagrli preko ramena, ali se toliko zateturao da je zamalo srušio čašu sa kiselom vodom.
Zatekao sam se u najgoroj mogućoj poziciji u kojoj konobar može da se nađe. Sa jedne strane, lik koji u alkoholu glumi djetića i sponzora cijele sale, a sa druge žena koja pred djetetom doživljava potpunu slom i poniženje. Mališan je samo ćutao i gledao u tanjir, naviknut na te scene. Novčanica od 50 eura mi je u ruci delovala kao da teži sto kilograma. Kao studentu, 60 eura bakšiša za jedno veče je ozbiljna stvar – to mi je pokrivalo hranu za nedjelju dana ili ratu za ispit. Ali gledajući nju i to dijete, taj novac mi je odjednom postao potpuno gorak.
Ispružio sam ruku i pokušao da vrati novčanicu ženi na sto, držeći ton maksimalno smirenim i profesionalnim: „Izvolite, u redu je, stvarno nema potrebe… Gospodin je već bio više nego velikodušan ranije.“
Ali pijan čovjek ne trpi odbijanje. Čim je vidio da vraćam pare, on je skočio sa stolice, unio mi se u lice i počeo da viče: „Jesi li ti lud?! Jesam li ti dao pare?! Uzimaj to, nemoj da me sramotiš pred ljudima! Ko je ona da ti brani, ja sam zaradio te pare!“
U tom trenutku, žena je ustala, zgrabila dijete za ruku i sa suzama u očima rekla: „Ako mu daš još jedan cent, ja sjedam u taksi i odoh sa djetetom. A ti ostani ovde i piji dok se ne raspadneš.“
Cijela dvorana kao da je na trenutak utihnula. Muzika je i dalje treštala u pozadini, ali oko našeg stola se stvorio vakuum. Znao sam da moram da presiječem situaciju i sačuvam obraz i sebi i njima. Spustio sam novčanicu od 50 eura direktno u njenu torbu koja je stajala na stolici, pogledao čovjeka u oči i rekao mu dovoljno glasno da ga prenem iz pijanog ludila: „Domaćine, hvala ti ko bratu, ali ja sam svoj bakšiš za večeras već dobio od tebe i previše mi je. Sad te molim da sjedneš i popiješ kafu sa svojom porodicom, a ja moram da nastavim da radim.“
Čovjek me je gledao par sekundi, mutnih očiju, kao da pokušava da shvati šta se upravo desilo, a onda je samo bez reči potonuo nazad u stolicu. Žena me pogledala – bijes u njenim očima zamijenilo je nešto nalik olakšanju i tihom ‘hvala’ koje nije morala ni da izgovori. Uzela je dijete, sjela pored njega i počela tiho da mu priča, dok sam se ja brzo povukao ka šanku.
Otišao sam u kuhinju, umio se hladnom vodom i izvadio onih prvih 10 eura iz džepa. Do kraja smjene sam odradio još pet sati, poneso gomilu ovala i ispraznio stotine flaša, ali taj osjećaj u stomaku nije prolazio. Zaraditi novac je super, ali postoje trenuci u ovom poslu kada shvatiš da neki bakšiš jednostavno ima previsoku cijenu.