Odlučila je poslije njene smrti da se njena imovina… ne istopi u pohlepi onih koji je nisu cijenili dok je bila živa.
Nakon burne svađe sa bratom, koji je izjurio iz njene ordinacije zalupivši vratima tako jako da su se instrumenti na tacni zatresli, Milena je ostala stajati skamenjena. Rečenica koju joj je dobacio: „Ti si sebična! Kome ćeš to ostaviti ako ne mojoj djeci? Zar misliš da tvoj rad išta vrijedi ako nemaš kome da ga predaš?“ odzvanjala je u tišini ordinacije.
Njena ordinacija, plod tridesetogodišnjeg odricanja, neprospavanih noći i hiljada zadovoljnih osmijeha, odjednom joj se učinila kao hladan, sterilan prostor. Sjetila se kako se, kao mlada zubarka, odrekla roditeljske kuće u korist brata, misleći da je to ispravno, da on kao muško treba da nastavi lozu. Ona je, sa druge strane, krenula od nule. Podigla je kredit, spavala na dušeku u iznajmljenom stanu, i radila po dvije smjene. Otplatila je sve sama – i stan i ovaj lokal. Brat je, u međuvremenu, prodao roditeljsku kuću, uložio u loš posao i sve izgubio, a onda je Milena bila ta koja mu je pomagala da stane na noge. A sada, on joj zamjera što ne želi da njegova djeca, koja je rijetko posjećuju, dobiju sve to “na tacni”.
To popodne, Milena je otkazala preostale pacijente. Otišla je do notara, starog prijatelja, ali ovaj put ne zbog posla, već zbog sebe.
„Želim da promijenim testament,“ rekla je čvrsto. „Želim da moja imovina nastavi da radi ono što sam ja radila cijeli život: da donosi osmijehe i olakšanje.“
Notar ju je saslušao, zbunjen njenom odlučnošću, dok je ona izlagala svoj plan.
Umjesto da sve ostavi rođacima koji je gledaju samo kroz prizmu nasljedstva, Milena je odlučila osnovati fondaciju. Njen stan i lokal, nakon njene smrti, bit će prodani, a sav novac bit će uložen u stipendiranje djece iz socijalno ugroženih porodica koja žele studirati stomatologiju. Milena je željela da njena ordinacija, simbol njenog života, nastavi da stvara nove zubare, ljude koji će, baš kao i ona, cijeniti rad i pomagati drugima.
Ali to nije bilo sve. Dio novca namijenila je za opremanje pokretne stomatološke ambulante koja će obilaziti zabačena sela, pružajući besplatnu njegu ljudima koji si to ne mogu priuštiti. Htjela je da se njeno ime, ime Milene Popović, ne pamti kao ime „babe koja nije imala djece“, već kao ime žene koja je donijela zdravlje i nadu tamo gdje su bili zaboravljeni.
Kada je potpisala dokument, osjetila je neopisivo olakšanje. Više se nije osjećala usamljeno. Imala je svrhu, nasljeđe koje je bilo mnogo veće od zidova njene ordinacije.
Sljedećih nekoliko godina, Milena je radila sa još većim žarom. Svakom pacijentu je prilazila sa osmijehom, znajući da svaki njen rad doprinosi nečem većem. Brat se nikada nije izvinio, ali Milena više nije osjećala gorčinu. Kada je umrla, mirno, u snu, njena smrt nije bila kraj.
Danas, na ulazu u Medicinski fakultet, stoji mala bista Milene Popović, a na njoj je uklesana rečenica: „Najljepše nasljeđe je osmijeh koji ostaviš drugima.“ Svake godine, pet novih studenata dobija stipendiju iz njene fondacije, a pokretna ambulanta i dalje obilazi sela. Milena nije imala svoju djecu, ali je ostavila za sobom hiljade osmijeha, dokazujući da se nasljeđe ne mjeri krvlju, već dobrotom i djelima koja nadživljuju čovjeka.