Imovinski odnosi u našim krajevima rijetki su trenuci kada se ljudi ponašaju racionalno. Kada baka ili djed odu sa ovog svijeta, a ostane zemlja, šume i stara porodična kuća, u ljudima se probudi nešto prastaro, surovo i nezaustavljivo. U našoj porodici, taj teret je pao na ujakovo ime.
Ujak Nikola je bio najstariji muški potomak, čovjek koji je cijeli život proveo uvjeravajući okolinu da mu po starom običaju i zakonu pripada apsolutno sve. Dok su tetke i ujak mlađi od njega radili u gradu ili gledali svoja posla, Nikola se ukorijenio na starom imanju. Prvih godina pomagao je starima, ali kako je vrijeme odmicalo, njegova pomoć se pretvorila u diktaturu. Svaki metar međe, svaka voćka i svaka cigla na kući postali su njegova isključiva svojina, bar po njegovim riječima.
Kada je djed preminuo prije nekoliko mjeseci, ostavinska rasprava zakazana je u opštinskom sudu. Svi su znali da će biti napeto, ali nitko nije slutio do kojih granica će to otići.
U sudnicu je u ujutro ušlo nas sedmoro. Ujak Nikola je sjeo za sto sa izrazom lica čovjeka koji je već dobio bitku. Sudio mu je službeni ton sudije i hrpa papira na stolu. Kada je sudija upitao ima li tko kakav prigovor na raspodjelu imovine po zakonskom dijelu, ujak je ustao, namjestio sako i mrtav-hladan izjavio da ostavina zapravo ne postoji u obliku u kojem sud misli, jer je djed još prije dvadeset godina potpisao ugovor po kojem se cjelokupno imanje prepisuje direktno na njega, bez prava ikakve diobe.
U sudnici je nastao muk. Tetke su počele da plaču, mlađi ujak je skočio sa stolice psujući, a zrak je bio toliko gust da se mogao rezati nožem. Svi su mislili da je tu kraj, da je Nikola nadmudrio sistem i ostavio rođenu familiju na ulici bez prebijene pare.
Međutim, sudija je mirno podigao naočale, pogledao u ujaku i rekao: “Gospodine Nikoliću, taj dokument koji spominjete zaista je zaveden u arhivi 1996. godine. Ali niste u potpunosti pročitali registar do kraja.”
Ujak se zbunio. Osmijeh mu je na trenutak zaledio na licu.
Sudija je izvadio drugi, mlađi dokument sa plavim pečatom i počeo da čita: “Djed je pet godina prije smrti podnio zahtjev za poništenje tog ugovora zbog nepoštovanja obaveza o izdržavanju, nakon čega je sklopljen novi pravni akt ovjeren od strane dva svjedoka i sudskog vještaka.”
Ispostavilo se da ujak Nikola, pored silne kontrole i bahatosti, godinama nije ispunjavao osnovne obaveze prema starom djedu – zanemarivao ga je, ostavljao danima bez lijekova i hrane dok je bio bolesan, a djed je, prije nego što je pao u krevet, u potpunoj tajnosti sve prebacio na ime opštinskog fonda za razvoj sela, sa klauzulom da kuća i imanje postanu memorijalni centar i muzej starih zanata, dok porodica dobija samo simboličan dio bez prava na preprodaju.
Kada je sudija pročitao presudu do kraja, ujak je pocrvenio u licu, zgrabio svoju fasciklu i počeo da viče na sav glas kako je sve namješteno, kako je sud korumpiran i kako će se žaliti višim instancama. Sudija ga je odmah opomenuo i izbacio iz sudnice uz prijetnju novčanom kaznom.
Mi ostali smo izišli u dvorište suda u potpunoj tišini. Svi sati svađa, cijeli taj vijek prepucavanja oko zemlje i kvadrata, nestali su u jednoj sekundi. Zemlja više nije pripala nikome od nas.
Pitam se, da li je djedov potez bio pravedna kazna za gramzivost ili je oteo hljeb iz usta rođenoj porodici?