U našim selima imovina i zemlja uvijek su bile svetinja veća od života. Zbog pedalja međe pale su mnoge teške riječi, a zbog kuća i šuma prekidani su kontakti koji se generacijama nisu mogli obnoviti. Moj stric Milan bio je najimućniji domaćin u cijelom kraju. Imao je ogromno imanje, tri kuće, stotine hektara šume i plodne zemlje. Svi u široj porodici godinama su mu se ulizivali, očekujući da će se nakon njegove smrti ovajčiti i podijeliti bogatstvo.
Glavni “igrači” u toj borbi bili su njegovi rođeni bratanići, koji su već godinama unazad tretirali stričevo imanje kao svoje, dok su stričevu ženu, moju strinu Milu, gledali s visine, smatrajući je običnom “došljakom” koja nema pravo glasa jer joj s Milanom Bog nije dao djece ni muških nasljednika.
Strina Mila je trpjela te ponižavajuće poglede punih trideset godina. Radila je od jutra do mraka, pazila bolesnog strica Milana posljednje tri godine njegovog života, dok su se bratanići pojavljivali samo kad je trebalo pitati: “Striče, kada prepisuješ onaj gornji šljivar?”
Prije sedam dana stric Milan je preminuo u osamdesetoj godini. Selo se sjatilo na sahranu. Bilo je tu naricanja, lažnih suza, ali i jasnih pogleda upućenih prema stričevom sefu u kući, jer se znalo da tamo leži testament.
Sahrana se završila, a porodica se okupila u velikoj dnevnoj sobi stričeve kuće da se, jelte, “dogovore o ostavštini i odaju počast”. Stariji bratanić je već zauzeo čelo stola, s cigarom u ruci, ponašajući se kao novi gazda. Strina Mila je sjedila u uglu, u crnini, mirna i tiha, s malom kožnom torbom u krilu.
Kada je bratanić počeo da viče i naređuje ko će šta uzeti, strina Mila je polako ustala. Nije plakala. Izvadila je iz torbe originalni dokument sa crvenim pečatom suda, stavila ga nasred stola i rekla rečenicu koja je sve u kući zaledila: “Možete da dijelite svoju imovinu, ali od Milanovog imanja nećete dobiti ni kamen temeljac.”
U kući je nastao muk. Bratanić je skočio, dograbio papir i počeo da čita. Kako je išao red po red, lice mu je mijenjalo boju – od crvene do mrtvački blijede.
Ispostavilo se da stric Milan, poučen decenijama bahatosti i neljudskosti svojih rođaka, prije pet godina nije napravio nikakav usmeni dogovor, već je preko suda sve – svaku njivu, svaku šumu, sve tri kuće i ušteđevinu – legalno prenio na svoju ženu, strinu Milu, uz jedan jedini uslov: da nakon njene smrti cijelo imanje ide u ruke opštine za izgradnju doma za nezbrinutu djecu, a da porodica ne smije dobiti ni centa.
Bratanići su poludjeli. Počela je vriska, prijetnje tužbama, lomljenje stvari po kući. Optuživali su strinu da je “začarala starog”, da ga je natjerala da potpiše pod ucjenom, a jedan od rođaka je zamalo nasrnuo na nju fizički.
Međutim, strina Mila nije trepnula. Pozvala je policiju sa svog novog telefona, a dva patrolna automobila su stigla za deset minuta. Bratanići su izbačeni iz kuće sa suzama u očima i prijetnjama koje više nisu imale nikakvu težinu pred zakonom.
Danas, sedam dana kasnije, selo i dalje bruji o tome. Strina Mila sjedi sama na verandi najvećeg imanja u okrugu, ispija kafu u miru, dok se familija koja ju je decenijama ponižavala sada pita od čega će živjeti jer su se zadužili unaprijed računajući na tuđe bogatstvo.
Pitam se, da li podržavate strinin potez da imovinu ostavi drugima umjesto nezahvalnoj porodici ili je krv uvijek gušća od svega?