SA PET GODINA SU MI REKLI DA SE TATA NIKADA NEĆE VRATITI: Svake noći sam sanjao da je živ, a onda je jednog dana stigla vijest
Imao sam nepunih pet godina kada je počeo rat. Bila je 1992. godina i nisam razumio gotovo ništa od onoga što se dešavalo oko mene.
Znao sam samo da odrasli stalno šapuću, da je majka zabrinuta i da tata često nije kod kuće.
A onda je jednog dana nastala panika.
Sjećam se ljudi koji su ulazili i izlazili iz kuće. Majka je plakala. Niko nije želio da mi objasni šta se dogodilo.
Tek kasnije sam čuo da je na mjestu gdje se nalazio moj otac pala granata. Nastao je haos. Neki ljudi su uspjeli pobjeći, neki su zarobljeni, a nekima se izgubio svaki trag.
Među nestalima je bio i moj tata.
Odrasli su poslije nekog vremena počeli govoriti da vjerovatno nije živ.
Ja nisam razumio šta znači kada neko kaže da je čovjek „nestao“.
Pitao sam majku kada će tata doći.
Ona bi me zagrlila i počela plakati.
Jednom sam pitao ko će sada voziti tatin auto.
Danas mi majka kaže da joj je upravo to pitanje bilo jedno od najtežih.
Ali dogodilo se nešto neobično.
Počeo sam sanjati oca.
Gotovo svake noći isti san.
Vidim ga kako ide prema meni. Prilazi mi, nasmiješi se i klekne kao da će me zagrliti.
Ja potrčim prema njemu.
Ali baš prije nego što me zagrli, neko ga pozove.
Tata ustane, okrene se i ode.
Tada bih se probudio plačući.
Govorio sam majci:
„Tata je živ. Vidio sam ga.“
Ona bi me zagrlila, ali mi nije vjerovala. Mislila je da dijete jednostavno ne može prihvatiti da je izgubilo oca.
Prolazile su sedmice.
O njemu nije bilo nikakvih vijesti.
Porodica je polako počela prihvatati najgore.
Samo sam ja uporno ponavljao da će se vratiti.
A onda je jednog dana neko snažno pokucao na vrata.
Majka je otvorila.
Čovjek koji je stajao ispred nje rekao je da ima informaciju o mom ocu.
Bio je živ.
Nije stradao tog dana kako su svi pretpostavljali.
U haosu nakon napada bio je zarobljen zajedno sa još nekoliko ljudi. Sedmicama porodica nije znala gdje se nalazi niti da li je uopšte preživio.
Sjećam se da je majka pala na stolicu i počela plakati.
Ovoga puta od sreće.
Ali još uvijek nije značilo da će se tata odmah vratiti.
Prošlo je još vremena prije nego što je konačno došao kući.
Tog dana nikada neću zaboraviti.
Stajao sam ispred kuće kada sam ga ugledao.
Bio je mršaviji nego što sam ga pamtio i izgledao je umorno.
Ali bio je moj tata.
Potrčao sam prema njemu.
On je spustio stvari, kleknuo i raširio ruke.
I tada se dogodilo upravo ono što sam mjesecima gledao u svojim snovima.
Samo što ga ovog puta niko nije pozvao.
Nije ustao i otišao.
Zagrlio me.
Majka mi je mnogo godina kasnije priznala da je u tom trenutku pomislila na moje snove.
Naravno, danas znam da su oni vjerovatno bili samo način na koji je dječji um pokušavao podnijeti strah i gubitak.
Ali meni je ostalo jedno sjećanje koje nikada neće izblijediti.
Mjesecima sam svima govorio:
„Moj tata je živ.“
Niko mi nije vjerovao.
A onda se jednog dana zaista vratio kući i završio zagrljaj koji sam toliko puta čekao u snovima.