Postoje ljudi u životu koji odu, ali nikada stvarno ne napuste prostor u vašem sjećanju. Njihov odlazak nije propraćen svađom ni teškim riječima, već tišinom koja ostaje da visi u zraku godinama, poput neriješene misterije na koju nikada niste dobili odgovor.Moja prošlost imala je ime i lik – Nikola. Bili smo zajedno tokom najljepših godina studija, nerazdvojni, vezani nekom neobjašnjivom silinom. A onda, preko noći, pred same pripreme za naš zajednički život, Nikola je nestao. Njegov telefon je bio isključen, poruke su ostajale neodgovorene, a u stanu u kom je živio više ga nije bilo. Njegovi prijatelji su samo slegli ramenima govoreći da je “otišao trbuhom za kruhom preko granice”. Bol tog iznenadnog i nijemog napuštanja nosila sam u sebi petnaest dugih godina, sve dok se nisam udala za Marka, stabilnog i dobrog čovjeka koji mi je pružio mir.Prošle subote bili smo na svadbi kod mojeg rođaka u svečanoj sali na periferiji grada.
Buka, muzika, smijeh i blicevi fotoaparata ispunjavali su prostoriju. Negdje usred večeri, dok sam sjedila za stolom, pogled mi je zalutao prema drugom kraju sale.U polusvjetlu, za stolom u uglu, sjedio je on.Nikola.
Malo stariji, s nekoliko sijedih vlasi na sljepoočnicama, ali s istim onim prodornim pogledom koji je nekada mogao da me pomjeri iz temelja. Cijelo veče nije skidao pogled sa mene. Svaki put kad bih podigla glavu, naše oči bi se srele, a zrak između nas postajao bi težak i napet.Kada je muzika napravila pauzu, izvinila sam se za stolom i krenula prema toaletu u dugačkom, polumračnom hodniku sale.
Dok sam prolazila pored sporednih vrata, ruka me je blago uhvatila za lakat i uvela u tišinu pomoćne prostorije.Bio je to on.Srce mi je udaralo u grlu kao da će pući. Gledali smo se nekoliko sekundi u tišini, a onda je Nikola tiho, drhtavim glasom rekao:
„Samo jedno pitanje imam za tebe… jesi li ikada dobila moje pismo? One noći kada sam morao da odem?“Zapanjeno sam odmahnula glavom. Nikakvo pismo nikada nije stiglo na moju adresu. Mislila me je samo izbrisao iz života.Nikola je gurnuo ruku u džep sakoa i izvukao staru, požutjelu kovertu na kojoj je moje ime bilo ispisano njegovim prepoznatljivim rukopisom. Papir je bio pohaban od nošenja po džepovima i godina čekanja.