Priđem joj i onako majčinski je pitam:
– Dijete, šta to radiš tako obučena? Zar ti nije hladno? I još sjediš ovdje i pušiš.
Ona me pogleda mrtva ozbiljna i odgovori:
– Teto, ovo je moj život. Nisam ja došla ovdje da mi neko određuje kako ću se oblačiti.
Zaboljele su me te riječi. Ne zbog haljine, niti zbog cigarete, nego zato što sam je mjesecima gledala kao vlastito dijete.
– Nisam ti ja ništa branila – kažem joj. – Samo sam te pitala kao majka.
Ona slegnu ramenima i ode u svoj stan.
Te noći sam dugo razmišljala. Sutradan sam odlučila da joj neću više ništa prigovarati. Ako želi živjeti po svome, neka živi.
Ali nekoliko dana kasnije desilo se nešto zbog čega sam shvatila da problem uopšte nije bio u njenoj odjeći.
Na vrata mi je pozvonila žena koju nikada prije nisam vidjela.
– Vi ste vlasnica ove kuće?
– Jesam. Zašto?
Pogledala je prema spratu i tiho rekla:
– Moram vam nešto reći o djevojci koja živi kod vas.
Pozvala sam je unutra.
Tada sam saznala istinu.
Djevojka uopšte nije bila siroče.
Njena baba je zaista postojala, ali je živjela u drugom gradu, a djevojka je imala roditelje koji su bili živi. Čak su joj redovno slali novac.
Žena koja je došla bila je njena tetka.
Rekla mi je da je djevojka pobjegla od kuće nakon svađe sa roditeljima i da je svima pričala različite priče kako bi dobila stan što jeftinije.
Ostala sam nijema.
Sve one priče o tome kako sama plaća fakultet, kako nema nikoga i kako jedva sastavlja kraj s krajem – bile su izmišljene.
A ja sam joj kuhala.
Nosila joj hranu.
Pozivala je na kafu.
Čak sam joj jednom dala novac kada mi je rekla da nema za knjige.
Istog dana sam pokucala na njena vrata.
Otvorila je i odmah po mom licu shvatila da nešto znam.
– Ko ti je rekao? – upitala je.
– Nije važno ko mi je rekao. Važno je zašto si me lagala.
Spustila je pogled.
Prvi put nisam vidjela onu samouvjerenu djevojku. Vidjela sam samo nekoga ko se postidio.
– Nisam htjela da me iko sažalijeva – rekla je.
– Mogla si mi reći istinu. Pomogla bih ti i tada.
Počela je plakati.
Ispričala mi je da se posvađala s roditeljima i da je izmislila priču jer se bojala da joj niko neće iznajmiti stan ako sazna koliko je zapravo problema imala kod kuće.
Dugo sam šutjela.
Onda sam joj rekla:
– Ne mogu ti oprostiti laž preko noći. Ali mogu ti reći jednu stvar. Ako već želiš da budeš samostalna, nauči prvo da budeš iskrena.
Ona je klimnula.
Nekoliko dana kasnije spakovala je stvari i vratila se roditeljima.
Prije nego što je otišla, pokucala mi je na vrata.
U rukama je držala tanjir koji sam joj jednom donijela.
– Ovo sam čuvala – rekla je. – Nisam znala kako da vam se zahvalim.
Pogledala sam je i samo rekla:
– Nemoj mi zahvaljivati. Samo nemoj više nikoga uvjeravati da si neko ko nisi.
Zagrlila me je i zaplakala.
Od tada je prošlo nekoliko godina.
Ponekad mi se javi porukom. Završila je fakultet, zaposlila se i, kako mi kaže, konačno je popravila odnos sa roditeljima.
A ja sam naučila jednu važnu lekciju:
Nije problem kada neko živi drugačije od tebe.
Problem nastaje kada ti pružiš nekome srce, a on ti uzvrati lažima.
I danas, kada neko novi dođe da iznajmi sprat naše kuće, prvo kažem mužu:
– Možemo mi pomoći svakome. Ali ovaj put prvo da upoznamo čovjeka, pa tek onda da mu damo ključ.