Kada sam otvorila kovertu, unutra sam pronašla staru, pohabanu svesku i svežanj novčanica.
Na prvoj stranici sveske bilo je ispisano njegovim rukopisom: “Za moju buduću arhitekticu.”
Pregledajući stranice, shvatila sam šta je ta sveska zapravo bila. Moj otac je godinama, radeći po najtežoj hladnoći i vrućini, zapisivao svaki dinar koji je uspio odvojiti od svoje skromne plate. Pored cifara, stajale su i male bilješke: “Danas sam radio prekovremeno da kupim pribor za crtanje”, “Ovo je za tvoju prvu godinu fakulteta”, “Oprosti što nemamo više, ali tata vjeruje u tebe.”
U koverti je bila tačno onolika suma novca koja mi je bila potrebna da platim školarinu i upišem arhitekturu. Novac koji je nosio miris njegovog poštenog, teškog rada i neizmjerne žrtve.
Slomila sam se i zaplakala, ali ne od tuge, već od stida prema samoj sebi. Dok sam se ja stidjela njegovih prljavih ruku i radnog odijela, te iste ruke su godinama tiho i bez prigovora gradile moj san. Moj otac nije bio samo radnik komunalnog; bio je arhitekta mog života.
Sutradan sam dala otkaz u kafiću i predala dokumente za fakultet. Danas, kada projektujem zgrade, na radnom stolu držitam tu istu kovertu kao podsjetnik da se prava veličina čoveka ne mjeri poslom koji radi, već ljubavlju i žrtvom koju podnosi za one koje voli.