Zaboravio sam zaključati vrata stana, a usred noći neko je ušao: Mislio sam da je djevojka sve dok nisam čuo muški glas pored kreveta
Živim sam već nekoliko godina i nikada nisam pretjerano razmišljao o sigurnosti.
Stan mi je na trećem spratu, komšije uglavnom poznajem, a ulazna vrata zgrade se zaključavaju.
Moja djevojka Ana imala je rezervni ključ od stana.
Često bi dolazila poslije posla, čak i kada bih ja već spavao, tako da sam se navikao da tokom noći čujem otključavanje vrata.
Jedne večeri sam došao kući potpuno iscrpljen.
Tuširao sam se, nešto pojeo i legao.
Tek kasnije sam shvatio da nisam zaključao ulazna vrata.
Negdje usred noći probudio me zvuk.
Vrata stana su se otvorila.
Bio sam napola budan i nisam ni pogledao koliko je sati.
Pomislio sam:
„Ana.“
Okrenuo sam se na drugu stranu i nastavio spavati.
Čuo sam korake kroz hodnik.
Bili su spori.
To mi je bilo malo čudno, ali nisam reagovao.
Onda su se otvorila vrata spavaće sobe.
Neko je ušao.
Osjetio sam ruku kako prelazi preko ivice kreveta, kao da osoba u mraku pokušava pronaći gdje se nalazim.
„Ana?“ promrmljao sam.
Tada sam čuo dubok muški glas.
„Izvini, druže.“
U sekundi sam bio potpuno budan.
Skočio sam iz kreveta i upalio lampu.
Pored mene je stajao muškarac kojeg nikada ranije nisam vidio.
Imao je možda šezdesetak godina.
Bio je u pidžami, bos i potpuno zbunjen.
Gledali smo jedan drugog nekoliko sekundi.
„Ko ste vi?!“
Čovjek je ustuknuo.
„A gdje je moja žena?“
Pomislio sam da je pijan.
Zgrabio sam telefon i rekao mu da odmah izađe iz stana ili zovem policiju.
Ali on nije pokušavao pobjeći.
Samo je gledao oko sebe.
„Ovo nije moja soba.“
Tada sam primijetio nešto neobično.
Čovjek nije imao ništa kod sebe.
Nije imao torbu, jaknu niti bilo šta što bi neko ponio da je ušao u stan da krade.
Bio je bukvalno u pidžami.
Pitao sam ga gdje živi.
Pokazao je prema vratima.
„Ovdje.“
„Ovo je moj stan.“
Odjednom je počeo paničiti.
Ponavljao je ime neke žene.
Izašli smo u hodnik.
Tada su se otvorila vrata stana preko puta.
Istrčala je starija žena.
Kada je ugledala muškarca, počela je plakati.
„Dragane!“
Prišla mu je i zagrlila ga.
Ja nisam razumio ništa.
Žena mi se počela izvinjavati.
Tek tada sam saznao šta se dogodilo.
Njih dvoje su se samo nekoliko dana ranije doselili kod kćerke koja je živjela sprat iznad mene.
Dragan je imao ozbiljne probleme sa pamćenjem i povremeno bi se potpuno dezorijentisao.
Te noći je ustao dok su svi spavali.
Izašao je iz njihovog stana.
Umjesto da se vrati unutra, krenuo je niz stepenice.
Moj stan se nalazio tačno ispod njihovog i raspored vrata bio je gotovo isti.
A pošto sam ja zaboravio zaključati, samo je pritisnuo kvaku i ušao.
U svojoj glavi bio je kod kuće.
Zato je bez razmišljanja otišao prema sobi koja se nalazila na istom mjestu kao ona u kojoj je spavao kod kćerke.
Njegova žena se probudila nekoliko minuta kasnije i primijetila da ga nema.
Cijela porodica ga je već tražila po zgradi.
Stajao sam u hodniku potpuno zbunjen.
Prije samo nekoliko minuta bio sam uvjeren da mi je nepoznati muškarac provalio u stan.
Sada sam gledao njegovu suprugu kako mu obuva papuče i pokušava objasniti gdje se nalazi.
Dragan me pogledao.
„Jesam li te probudio?“
Nisam znao da li da se smijem ili plačem.
„Jeste, malo.“
Njegova kćerka je sišla niz stepenice i izvinila mi se najmanje deset puta.
Rekla je da im se nikada ranije nije dogodilo da sam izađe iz stana.
Nisam se ljutio.
Čovjek očigledno nije znao šta radi.
Odveli su ga nazad.
Ja sam se vratio u stan.
Pogledao sam ulazna vrata.
Zaključao sam ih.
Onda sam provjerio još jednom.
Naravno, poslije svega nisam mogao zaspati.
Sutradan mi je Ana došla u posjetu.
Kada sam joj ispričao šta se dogodilo, prvo mi nije vjerovala.
„Hoćeš da kažeš da ti je usred noći čovjek u pidžami ušao u spavaću sobu?“
„Upravo to.“
Nekoliko dana kasnije Draganova kćerka donijela mi je kolače u znak izvinjenja.
Rekla mi je da su poslije tog događaja postavili dodatnu zaštitu na svoja vrata kako se isto ne bi ponovilo.
Dragan me je poslije nekoliko puta sreo u hodniku.
Nije me se sjećao.
Ja sam njega svaki put prepoznao.
Od te noći imam novu naviku.
Mogu krenuti na spavanje mrtav umoran, mogu se vratiti kući u tri ujutro, ali prije nego što legnem uvijek provjerim vrata.
Ponekad i dva puta.
Jer sam jedne noći kroz san čuo kako neko ulazi u moj stan i bio potpuno uvjeren da je to moja djevojka.
Tek kada sam osjetio nečije ruke pored kreveta i čuo dubok muški glas, shvatio sam da pored mene stoji potpuni stranac.
Srećom, te noći nisam imao posla sa provalnikom.
Samo sa izgubljenim čovjekom koji je bio uvjeren da je ušao u sopstveni stan.