SESTRA JE POSLIJE NESREĆE IZGUBILA SVA SJEĆANJA: Jednog jutra je gledala kroz prozor i izgovorila nešto zbog čega sam odmah pozvala roditelje
Moja starija sestra je prije skoro deset godina doživjela tešku saobraćajnu nesreću. Tog dana nam se život potpuno promijenio.
Bila je u komi skoro pet mjeseci.
Mama, tata i ja smo svakog dana odlazili u bolnicu. Sjedili smo pored njenog kreveta, pričali joj, držali je za ruku i nadali se da nas nekako čuje.
A onda je jednog dana otvorila oči.
Mislili smo da je najgore prošlo.
Nažalost, tek tada je počela prava borba.
Sestra se nije sjećala ničega.
Nije prepoznala mamu. Nije prepoznala tatu. Kada sam joj prišla i rekla svoje ime, gledala me kao potpunog stranca.
Morala je ponovo učiti stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo. Kako da jede, kako da pravilno guta, govori, ustane iz kreveta i napravi nekoliko koraka.
Ljekari nam nisu davali mnogo nade.
Govorili su da niko ne može znati koliko će se oporaviti niti hoće li joj se stara sjećanja ikada vratiti.
Naredne dvije i po godine provela je na liječenjima i rehabilitacijama. Mama, tata i ja smo se smjenjivali uz nju.
Bilo je dana kada smo primjećivali napredak, ali bilo je i onih kada bismo mislili da se ništa neće promijeniti.
Najviše je boljelo što smo mi znali sve o njoj, a ona o nama gotovo ništa.
Pokazivala sam joj fotografije iz djetinjstva.
Pričala sam joj kako smo se svađale oko odjeće, kako me je branila u školi, gdje smo zajedno ljetovale i kakve smo gluposti pravile kao djevojčice.
Ona bi se nasmiješila, ali vidjela sam da joj te priče zvuče kao da govorim o nekoj drugoj osobi.
A onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti.
Jednog jutra ustala sam ranije i vidjela je kako stoji pored prozora.
Gledala je park ispred zgrade.
Dugo je ćutala.
Prišla sam joj i pitala:
„Šta radiš?“
Nije odgovorila odmah.
Pokazala je rukom prema jednoj staroj klupi u parku i rekla:
„Zašto tata više ne sjedi tamo i ne čeka nas?“
Zaledila sam se.
Nisam mogla vjerovati šta sam čula.
Ta klupa nije bila slučajna.
Kada smo bile male, tata bi nas često dovodio u taj park. Sestra i ja bismo se igrale, a on bi sjedio upravo na toj klupi i čekao nas.
O tome joj niko nije pričao.
Nije bilo fotografija te klupe među stvarima koje smo joj pokazivali.
„Čega se sjećaš?“, pitala sam je drhtavim glasom.
Pogledala me zbunjeno.
„Ne znam… samo znam da smo bile male. Ti si jednom pala tamo kod drveta i plakala, a tata te nosio kući.“
Počela sam plakati.
To se zaista dogodilo kada sam imala možda šest godina.
Odmah sam nazvala roditelje.
Mama je mislila da se nešto loše dogodilo kada je čula kako plačem.
Jedva sam uspjela izgovoriti:
„Mama, sjetila se.“
Došli su što su brže mogli.
Tog dana sestra nije odjednom povratila sva sjećanja kao na filmu. Mnogo toga joj je i dalje bilo potpuno prazno.
Ali ta klupa bila je početak.
Tokom narednih mjeseci počele su joj se vraćati sitnice. Miris mamine pite, jedna pjesma koju smo slušale kao tinejdžerke, ime naše pokojne bake…
Danas je moja sestra potpuno drugačija osoba od one koju smo prije deset godina gledali u bolničkom krevetu.
Mnogo toga se vratilo, nešto vjerovatno nikada neće.
Ali postoji jedna stvar koju i danas uradimo kada se okupimo.
Odemo do onog parka.
Tata sjedne na istu klupu, a sestra i ja prošetamo stazom ispred njega.
Za nekoga je to samo obična stara klupa.
Za našu porodicu je mjesto na kojem nam se, poslije više od dvije godine straha, prvi put vratila nada.