12 godina suprug i ja nismo imali intimni odnos. Teško mi pada što nismo kao drugi – Ispovijest žene

Prošlo je 12 godina otkako moj suprug i ja nismo imali intimni odnos. To nije nešto što se lako priznaje, niti se o tome često govori. Međutim, osjećam potrebu da podijelim svoju priču jer me ovaj problem tišti već dugo vremena.

Kada smo se vjenčali, naša veza je bila puna strasti i ljubavi. Imali smo sve što smo mogli poželjeti – bliskost, razumijevanje i međusobno poštovanje. No, s vremenom su se stvari počele mijenjati. Prvo su to bili sitni problemi, nesuglasice oko svakodnevnih stvari, stres na poslu, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da ćemo se naći u situaciji u kojoj smo danas.

Godine su prolazile, a naš se intimni život sve više hladio. U početku smo oboje bili svjesni problema i pokušavali smo pronaći rješenja. Razgovarali smo, tražili savjete, pa čak i posjetili terapeuta. No, unatoč našim naporima, ništa se nije promijenilo. Polako smo se navikli na ovu distancu i počeli smo se ponašati kao da je to normalno. No, u meni je uvijek tinjala bol zbog izgubljene bliskosti.

Teško mi pada kad vidim druge parove, moje prijatelje, koji još uvijek imaju tu iskru u svojim očima. Oni se drže za ruke, razmjenjuju nježnosti, a ja se pitam zašto je moj brak postao tako hladan i distanciran. Osjećam se izolirano i usamljeno u ovom problemu. Često se pitam je li to normalno, je li to samo faza kroz koju parovi prolaze ili smo jednostavno izgubili nešto što nikada nećemo vratiti.

Mnogi bi se pitali zašto ostajemo zajedno unatoč ovoj praznini. Odgovor je složen. Volimo se i cijenimo jedno drugo. Prošli smo mnogo toga zajedno, i još uvijek postoji duboko poštovanje i prijateljstvo između nas. Na neki način, osjećam se kao da smo tim koji se suočava s teškim vremenima, ali istovremeno, dio mene čezne za onom bliskošću koja nas je nekada povezivala.

Ponekad razmišljam o tome što bi se dogodilo da potražim bliskost negdje drugdje. No, ta misao me plaši. Znam da bi to moglo uništiti sve što smo izgradili, a to nije nešto što sam spremna riskirati. Volim svog supruga i ne želim ga povrijediti, ali istovremeno, ne mogu ignorirati prazninu koju osjećam.

Često se pitam hoće li se ikada nešto promijeniti. Hoćemo li ikada ponovno pronaći put jedno do drugog? Znam da su godine prolazile i da smo se oboje promijenili, ali još uvijek se nadam da negdje u nama postoji ta iskra koja može ponovno zapaliti vatru naše ljubavi.

Završavam ovu ispovijest s nadom da nisam jedina koja prolazi kroz ovakvo iskustvo. Možda će netko, čitajući ovo, shvatiti da nije sam u svojim brigama i da je u redu osjećati se izgubljeno ponekad. Možda ćemo zajedno pronaći snagu da nastavimo dalje i pronađemo način da vratimo ono što smo izgubili. Jer ljubav je vrijedna borbe, čak i kada se čini da je sve izgubljeno.

odmorimozak

Author: Urednik