Sjedim u tišini svog doma i razmišljam o ljudima koji su nekad bili moj svijet. Bili su mi sve, moj oslonac, moja radost, moje utočište. Sjećam se trenutaka provedenih s njima kao da su bili jučer – smijali smo se, plakali, dijelili tajne, snove, strahove… No, danas, kada ih pogledam, vidim lica koja su mi poznata, ali osjećam da su to sad neki drugi ljudi.
Ljudi iz prošlosti nisu više isti. Odrasli smo, život nas je oblikovao na načine koje nismo mogli ni zamisliti. Promijenili su se prioriteti, promijenile su se okolnosti, a s njima i mi sami. Iako su još uvijek prisutni u mom životu, osjećam kako polako gubimo onu povezanost koju smo nekada imali. Razgovori koji su nekad trajali satima sada su svedeni na kratke poruke. Osmjesi su postali površni, a pogledi odsutni.
Najviše me boli spoznaja da se ljudi mijenjaju, iako je to neminovnost. Mijenjam se i ja, ali nekako, ta promjena kod drugih uvijek me iznova pogađa. Svi smo mi produkt naših iskustava, uspjeha, padova, gubitaka, i zbog toga je možda prirodno da više nismo isti. Ali, zašto me onda tako boli ta promjena? Zašto osjećam kao da sam izgubila te ljude, iako su još uvijek tu?
Sjećam se prijateljice iz djetinjstva, s kojom sam dijelila sve – od prvih ljubavi do najvećih tajni. Danas, kada je vidim, osjećam se kao stranac. Nije to samo do nje, već i do mene. Nekad smo razgovarale o svemu, a sada tražimo teme o kojima bi mogle pričati, ali nikako da pronađemo onu iskru koja nas je nekad spajala.
Sjećam se i jednog posebnog muškarca, moje prve ljubavi. Bili smo mladi, puni života i snova. Vjerovala sam da ćemo zajedno proći kroz sve oluje života. Danas, kada ga vidim, vidim čovjeka koji je prošao kroz te oluje, ali ne s mene strane. Promijenio se, postao je zreliji, ozbiljniji, ali i distanciraniji. Iako mi srce još uvijek zadrhti kad ga vidim, svjesna sam da je taj čovjek sada samo uspomena na nešto što je nekad bilo.
Najgore je kad se sjetim kako smo se nekada smijali bezbrižno, dok su nam danas osmijesi postali rijetkost. Život nas je naučio biti oprezniji, suzdržaniji, možda i opterećeniji. Nekada su nam dani bili ispunjeni zabavom, dok danas tražimo smisao u svakodnevnim obavezama.
Ponekad se pitam jesmo li svi mi žrtve vremena. Vrijeme nas nosi, mijenja, prilagođava, ali u tom procesu gubimo dio sebe. Gubimo one dijelove koji su nas spajali s ljudima iz prošlosti. I sada, dok ih gledam, vidim samo sjene ljudi koji su nekada bili moj svijet.
Možda je to jednostavno dio života, prihvaćanje činjenice da se ljudi mijenjaju. Možda trebam naučiti cijeniti one trenutke iz prošlosti, a ne očekivati da će se oni ponoviti. Ali, srce ne sluša razum. Nedostaju mi ti ljudi, onakvi kakvi su nekad bili. I iako su još uvijek tu, osjećam kako su nestali negdje putem.
Na kraju, ostaje mi samo sjećanje na ono što smo nekad bili. Možda je to dovoljno. Možda će mi jednog dana biti dovoljno. Ali, danas, u ovom trenutku, toliko mi fale ljudi iz prošlosti. Tu su, ali nisu isti.
Izvor: odmorimozak.com
